USTROJ I DJELOVANJE SLUŽBE DRŽAVNE BEZBJEDNOSTI REPUBLIČKOG SEKRETARIJATA ZA UNUTRAŠNJE POSLOVE SOCIJALISTIČKE REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE

Prema doktorskoj radnji Ivice Lučića „Sigurnosna politika Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine 1945.-1990.“ (2005.), partizanska obavještajna aktivnost ispočetka je bila ograničena uglavnom na prostore vojnog djelovanja partizanskih jedinica. 

Jačanjem NOP-a te širenjem teritorija pod partizanskom kontrolom, međutim, uspostavljani su, kao privremena tijela vlasti, „narodnooslobodilački odbori“, čiji su sigurnosno-obavještajni zadaci definirani tzv. Fočanskim propisima, koje je prema odluci CK KPJ izdao Vrhovni štab početkom veljače 1942. u Foči (BiH). Te su zadatke NOO-i provodili preko „partizanskih i seoskih straža“, „narodne milicije ili zaštite“, ovisno kako se gdje to zvalo. 

Kako smo već opisali u rubrici „Mala povijest jugoslavenskih tajnih službi“, Tito je kao vrhovni zapovjednik NOV i POJ 13. svibnja 1944. izdao naredbu o formiranju Od(j)eljenja za zaštitu naroda (OZNA) pri Pov(j)ereništvu narodne obrane Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije (PNO NKOJ), ministarstvu obrane u ondašnjoj (privremenoj) partizanskoj vladi. 

Prvi načelnik Ozne za BiH postao je pukovnik Uglješa Danilović, koji je ujedno bio „organizacioni sekretar“ Pokrajinskog komiteta KPJ BiH. Prvi odsjek vodio je Ahmet Šehović, drugi Stole Kovačević, treći Ilija Kostić, a četvrti Dušan Misirača. 

Polovicom srpnja 1945. Danilović je dobio pukovnika Voju Ljujića za zamjenika i Milu Perkovića za pomoćnika. (Vojo Ljujić inače je otac Tatjane Ljujić-Mijatović, visoke dužnosnice SDP-a BiH i bivše članice Predsjedništva BiH, te djed Dunje Mijatović, aktualne povjerenice Vijeća Europe za ljudska prava.)

Potkraj II. svjetskog rata i u neposrednom poraću – kako donosi Lučić u već citiranoj disertaciji – OZNA je na prostoru BiH bila organizirana u 8 okružnih i/ili oblasnih odjeljenja: 

1. Bihaćko sa 7 kotarskih (sreskih) „opunomoćstava“ (Bihać, Velika Kladuša, Cazin, Krupa, Drvar, Bosansko Grahovo i Bosanski Petrovac); 
2. Banjalučko s 9 opunomoćstava (Banja Luka, Prijedor, Sanski Most, Ključ, Mrkonjić Grad, Kotor Varoš, Bosanska Dubica, Bosanska Gradiška i Bosanski Novi); 
3. Dobojsko sa 9 sreskih opunomoćstava (Doboj, Derventa, Maglaj, Tešanj, Teslić, Prnjavor, Bosanski Šamac, Žepče i Bosanski Brod; u potonjem se zbog prometne važnosti nalazilo opunomoćstvo iako je Bosanski Brod pripadao derventskom srezu);
4. Tuzlansko s 9 sreskih opunomoćstava (Tuzla, Gračanica, Gradačac, Brčko, Bjeljina, Zvornik, Kladanj, Vlasenica i Srebrenica); 
5. Travničko sa 7 opunomćstava (Travnik, Jajce, Bugojno, Prozor, Duvno, Livno i Glamoč); 

6.) Sarajevsko s 8 opunomćstava (Sarajevo-srez, Rogatica, Višegrad, Goražde, Foča, Visoko, Zenica i Fojnica); 

7.) Oblasno odjeljenje za Hercegovinu s 10 sreskih i jednim gradskim opunomoćstvom (Mostar-srez, Konjic, Ljubuški, Posušje, Stolac, Ljubinje, Trebinje, Bileća, Nevesinje i Gacko te Mostar-grad); 

8.) Odjeljenje za grad Sarajevo s 4 rejonska opunomoćstva.  

OZNA je početkom 1946. reorganizirana te je iz njenog prvog i drugog odjeljenja (funkcionalnog, ne teritorijalnog) formirana Uprava državne bezb(j)ednosti (UDBA) pri saveznom ministarstvu za unutrašnje poslove, dok su republičke Udbe potpadale pod republičke sekretarijate za unutrašnje poslove (v. „Mala povijest jugoslavenskih tajnih službi“). 

Prema novoj formaciji, na čelu Udbe RSUP-a SRBiH nalazio se pomoćnik republičkog ministra unutrašnjih poslova, koji je u svom načelstvu (kabinetu) – kako također donosi Lučić – imao glavnog sekretara, 2 pomoćnika, šefa kancelarije, tehničkog sekretara, starijeg daktilografa, 2 daktilografa, šefa šifrantske službe i 3 šifranta. Ukupno je u sjedištu bosansko-hercegovačke Udbe bilo sistematizirano 148 djelatnika, od čega 10 „pratioca“. 

Nakon Brijunskog plenuma i Rankovićeve smjene sredinom 1966. UDBA je reorganizirana i preimenovana u Službu državne bezbednosti (SDB) u okviru Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove (SSUP). 

Josip Perković i Jan Gabriš, dvojica vodećih hrvatskih „bezbjednjaka“ iz Službe državne sigurnosti (SDS), kako je SDB nosila naziv u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, u elaboratu „Rekonstrukcija SDS-a RSUP-a SR Hrvatske u vremenu od 1. siječnja 1980. do 30. svibnja 1990.“ navode da je Ustavom SFRJ iz 1974. bilo određeno da Federacija preko saveznih tijela uređuje osnove sustava zaštite državnog poretka (državna sigurnost) i usklađuje rad službi koje obavljaju poslove državne sigurnosti. 

U zadnjem razdoblju postojanja SFRJ, prema Perkoviću i Gabrišu, SDB SSUP-a bila je ustrojena u 10 uprava i 2 samostalna odjeljenja.

Samo četiri dana nakon proglašenja Ustava SFRJ 25. veljače 1974. proglašen je i Ustav SR BiH, a na temelju kojeg je formiran Republički sekretarijat za unutarnje poslove (RSUP SR BiH) te u njegovom okviru Služba državne bezbjednosti (SDB), koja je bila ustrojena na načelu tzv. linijskog rada. Za svaku „liniju rada“ postojala je Uprava – koja je nadalje bila podijeljena u odjeljenja, odsjeke i pododsjeke. No unutarnji ustroj Udbe u SR BiH, po upravama, bio je ponešto drukčiji nego u saveznoj centrali:

1. strane obavještajne službe (ubačene u SFRJ i prema SFRJ);
2. neprijateljska emigracija (po kontinentima);
3. unutrašnji neprijatelj (svi nacionalizmi i vjerske zajednice u SFRJ, građanska desnica, informbirovci itd.);
4. operativna tehnika; 
5. obrambene pripreme i PZT (protuzaprečna tehnika);
6. tajni prateći „aparat“ (osiguranje osoba i objekata). 

Rad SDB-a općenito, pa tako i u SR BiH, bio je reguliran Pravilima rada, koja su se s vremenom neznatno mijenjala i nadopunjavala, a bila su na snazi od 30. siječnja 1967. godine, kada ih je proglasio tadašnji savezni ministar za unutrašnje poslove Milan Mišković, pa sve do raspada Jugoslavije 1991. godine.

Godine 1990. u SDB-u RSUP-a SR BiH – navodi Lučić – radilo je 560 djelatnika, od čega je bilo 19.28% Hrvata, 34.10% Muslimana, 36.25% Srba i 8.75% Jugoslavena. Ali, u bosansko-hercegovačkoj Udbi od 1946. do 1991. ukupno su bile zaposlene 3.532 osobe, od čega 66.6% Srba, 23.6% Muslimana i 9.3% Hrvata.  

Republički sekretar za unutrašnje poslove SR BiH Muhamed Bešić potpisao je 1. ožujka 1990. „Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji Službe državne bezbjednosti Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine“, koji je istog dana stupio na snagu. 

Bio je to posljednji pravilnik o organizaciji bosansko-hercegovačke Udbe, s kojim je Služba dočekala prve slobodne i demokratske izbore u BiH, održane 18. studenog 1990. godine. U njemu je regulirano da Službom rukovodi podsekretar uz pomoć stručnog kolegija, koji sačinjavaju zamjenik podsekretara, pomoćnici podsekretara, načelnici uprava, načelnik sektora SDB u Centru službe bezbjednosti (CSB) Sarajevo i tajnik stručnog kolegija. 

Člankom 6. tog pravilnika u Službi su utvrđeni sljedeći organizacijski oblici: uprave, sektori, odjeljenja, odsjeci i detašmani (ispostave). Centralu SDB-a u Sarajevu sačinjavalo je 9 osnovnih organizacijskih jedinica (7 uprava i 2 zasebna odjeljenja):

1. Uprava za poslove i zadatke otkrivanja i sprječavanja djelovanja stranih obavještajnih službi; 
2. Uprava za poslove i zadatke otkrivanja i sprječavanja djelovanja neprijateljske emigracije; 
3. Uprava za poslove i zadatke otkrivanja i sprječavanja djelovanja unutrašnjeg neprijatelja; 
4. Uprava za operativno-tehničke poslove i zadatke; 
5. Uprava za poslove i zadatke osiguranja ličnosti i objekata; 
6. Uprava za poslove i zadatke obrambenih priprema; 
7. Uprava za analitičko-informativne poslove i zadatke; 
8. Odjeljenje za poslove i zadatke tajnog praćenja;
9. Odjeljenje za opće, pravne i kadrovske poslove i zadatke. 

Za „poslove i zadatke“ izvan centrale SDB-a RSUP-a SR BiH utvrđeni su sektori (u sklopu centara Službe državne bezbjednosti) sa sjedištima u Banja Luci, Bihaću, Doboju, Goraždu, Livnu, Mostaru, Sarajevu, Tuzli i Zenici.  

Obrade i suradnici evidentirani su prema „liniji rada“. Iz „Djelovodnika šefova bosansko-hercegovačke Udbe 1970.-1992.“ (Zagreb, 2013.), koji su priredili Vice Vukojević i Bože Vukušić, vidljivo je da je u tom razdoblju bilo „zavedeno“ 2.354-ero suradnika i 4.102 obrada te 5 „ostalih slučajeva“. Dakle, ukupno 6.461 predmet. 

Predmeti su dijeljeni u četiri glavne skupine: obrade i suradnici Hrvati, obrade i suradnici Muslimani, obrade i suradnici Srbi te obrade i suradnici svih ostalih nacionalnosti. Od 1970. do 1992. vodilo se 1.428 obrada nad Hrvatima, koji su pak imali 734 suradnika (dakle, omjer cca 2:1). Druga dva konstitutivna naroda nisu bila toliko „tretirana“: Muslimani – 815 obrada i 708 suradnika (gotovo 1:1); Srbi – 1.273 obrade i 794 suradnika (cca 2:1.5). No među „ostalima“ bilo je 586 obrada i 118 suradnika (cca 5:1).  

Ako analiziramo navedene brojke i omjere uspoređujući ih s prosječnim postotkom udjela pojedine nacionalne skupine u ukupnom stanovništvu u navedenom razdoblju u BiH (Hrvati 18.13%, Srbi 33.46%, Muslimani 40.87% i ostali 7.54%), lako je zaključiti da su bosansko-hercegovački Hrvati bili daleko najviše podvrgnuti represalijama (gotovo u dvostruko većem omjeru u odnosu na udio u stanovništvu, tj. 34.81% svih obrada) te je sukladno tome iz njihovih redova i regrutirano razmjerno najviše suradnika. 

Među Srbima je broj obrada i suradnika Udbe u odnosu na udio u ukupnom stanovništvu bio „izbalansiran“, dok je broj obrada među Muslimanima u postocima dvostruko manji, a broj suradnika također znatno manji od njihovog udjela u stanovništvu BiH.  

Što se tiče „ostalih“, može se zaključiti da su kod njih obrade bile „nadzastupljene“, posebice ako se iz te grupacije isključe oni koji su se deklarirali kao „Jugoslaveni“, pa u njoj uglavnom ostanu strani državljani iz arapskih i afričkih zemalja, koji su se školovali u BiH ili radili kao stručnjaci inozemnih poduzeća i u diplomatskim i kulturno-informativnim predstavništvima drugih država u BiH. Također, treba napomenuti da se u kategoriji „ostalih“ nalazio priličan broj obrada i suradnika Albanaca, državljana SFRJ podrijetlom s Kosova (v. „Djelovodnik šefova bosansko-hercegovačke Udbe 1970.-1992.“). 

Neovisno o formalnoj organizacijskoj strukturi, djelovanje SDB-a RSUP-a SR BiH bilo je usmjereno na tri glavna područja: emigracija, unutrašnja problematika i kleronacionalizam (v. Esih, Bruna / Živić, Dražen: “Prikaz knjige ‘Čuvari Jugoslavije – suradnici Udbe u BiH, 1-4’” /u knjizi Marka Markovića “Udbini sinovi”/). 

Kleronacionalizam po prirodi stvari pripada „unutrašnjoj problematici“, ali mu se posvećivala golema, zasebna pažnja uslijed složenosti odnosa između vjerskih zajednica i jugoslavenske države te njihovog velikog utjecaja na vjernike – koji je bilo teže kontrolirati od „običnih“ nacionalizama. 

Prema izjavi jednog od čelnika bosansko-hercegovačkog SDB-a Ivana Ćurka (Vijeće za istraživanje državnog terora SFRJ u inozemstvu Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Drugog svjetskog rata, Zagreb, 31. svibnja 1999. /sažetak više obavijesnih razgovora/), što se tiče emigracije, uglavnom se obrađivala ona hrvatska, oko 70% (a preostalih 30% srpska i muslimanska emigracija). Najopserviranije organizacije bile su Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB), Hrvatski narodni otpor (HNO), Hrvatsko narodno vijeće (HNV) i Hrvatski državotvorni pokret (HDP). 

Rad Službe, kao i u ostalim republikama, nadzirao je Republički savjet za poslove državne bezbjednosti, odnosno Republički savjet za zaštitu ustavnog poretka, čiji su predsjednici postajali umirovljeni šefovi SDB-a u SR BiH: Ante Miljas, Vaso Gačić i Mato Andrić. Zadnja predsjednica tog savjeta bila je Biljana Plavšić. I tajnici tog savjeta – ističe Ivan Ćurak – uglavnom su dolazili iz SDB-a. Primjerice, Anđelko Maslić i Sredoje Nović. 

Nakon prvih višestranačkih izbora u BiH, održanih u studenom 1990. godine, funkcije u republičkom ministarstvu unutrašnjih poslova podijeljene su između Srpske demokratske stranke (SDS), (muslimanske) Stranke demokratske akcije (SDA) i Hrvatske demokratske zajednice (HDZ):

„Vodeći položaji su podijeljeni tako da je ministar Alija Delimustafić bio iz SDA, zamjenik ministra Vitomir Žepinić iz SDS-a, a podsekretar Službe državne bezbjednosti Branko Kvesić iz HDZ-a.“ (Christian Axboe Nielsen: Izveštaj o istraživanju pripremljen za predmet STANIŠIĆ i SIMATOVIĆ (IT-03-69), 12.10.2016.)

Krajem 1991. i početkom 1992. godine sigurnosna se situacija u Bosni i Hercegovini pogoršavala, da bi na kraju Predsjedništvo BiH 8. travnja 1992. proglasilo ratno stanje. Tek je na toj sjednici promijenjen naziv države iz „Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina“ u „Republika Bosna i Hercegovina“.  

Nakon što je izbio rat u BiH, i to uvelike „zahvaljujući“ upravo agentima (bivših) jugoslavenskih tajnih službi, na najvišim položajima u sigurnosno-obavještajnom aparatu Republike Srpske ostali su dužnosnici ex SDB-a Sredoje Nović, Slobodan Šarenac, Momčilo Mandić, Dragan Kijac, Miro Prelo, Ilija Sprečkić, Slobodan Škipina, Željko Varunek, Goran Zugić…

Edin Kačar u svom magistarskom radu ,,Reforma obavještajnog sektora u postkonfliktnim državama: Studija slučaja Bosna i Hercegovina“ (Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, rujan 2019.) napominje da je isto tako bilo i na muslimanskoj strani, na kojoj su nastavili obavljati „poslove i zadatke“ bivši SDB-ovci Nedžad Ugljen, Rešid Musić, Bakir Alispahić i Munir Alibabić, ali i Božo Bagarić i Jozo Jozić…

U sigurnosno-obavještajnim službama Hrvatske Republike Herceg-Bosne i HVO-u vodeće dužnosti zauzeli su također bivši bosansko-hercegovački SDB-ovci: Branko Kvesić, Tomislav Kokor, Luka Glibo, Anđelko Hrgić, Željko Kozina, Ivan Bandić, Goran Mihaljević, Jozo Perić, Jozo Ćurić itd.